"Kako zivim? Dobro. Zadovoljan sam sto sam prozivio vijek a nisam nikome naskodio. Ono sto je meni stete naneseno, davno sam zaboravio, gubitak je lakse podnijeti nego kajanje. Sudbina me je postavila na ovu stazu, za drugu ne znam, i koračacu po njoj dok u meni ima snage. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepsih mozda ima, drazih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj zivot i moja ljubav." Srpska knjizevna scena moze se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralastvo dotiče čitaoca kao Selimovicevo - toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osecanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnoscu kakvu samo vrhunski knjizevnik moze da postigne, diraju pravo u dusu i zauvek tu ostaju.