"Onoga jutra kad je sve pocelo bila je magla. Povijala se oko mene dok sam brzim koracima grabio pokraj autoputa, vrebajuci priliku da ga pretrcim. Iz magle su izranjali osobni automobili onih koji pocinju raditi u sedam, kamioni u tranzitu, kombiji sto razvoze robu po trgovinama, a ja sam zastajkivao, zadihan, usplahiren, udisuci opori miris vlage, i osvrtao se lijevo i desno, ne usudjujuci se prijeci. Osjecao sam kako mi se zeludac steze, jer od nervoze nisam uspio ni doruckovati, i stalno sam pipkao po dzepovima i zavirivao u torbu, provjeravajuci jesam li sve ponio. Dobro se sjecam svakoga trenutka toga jutra, i sjecam se da sam cak bio osobito razocaran time sto je magla, jer sam dan koji je upravo zapocinjao, mastajuci o njemu dugo unaprijed, zamisljao sasvim drugacije. U posebnome raspolozenju u kakvom sam bio, gotovo da sam tu maglu protumacio kao predznak, kao nesto simbolicno u vrlo losem smislu te rijeci. Jer, tek sam se dva dana prije toga bio ponovo doselio u Zagreb; osim toga, nalazio sam se u predjelu kroz koji sam kao student cesto prolazio iduci na Filozofski fakultet; napokon, bio mi je to prvi dan na novome radnom mjestu: upravo sam se zurio u skolu, na nulti sat. Tako mi se ucinilo da su mi se proslost, sadasnjost i buducnost nasle u znaku te magle kroz koju jedva da se sto naziralo. Zato sam i ono sto me je docekalo u skoli - naravno, s nepravom - shvatio kao ispunjenje te zle slutnje, a to je onda u velikoj mjeri odredilo i moje drzanje u cijelome nizu dogadjaja koji su uslijedili..."